received_10213922146912187

Tekst iz arhive Sokolačkih informativnih novina, februar 1996. godine

Autor: Velemir Elez

Februar 1996. godine ostaće zapamćen po nečuvenom egzodusu Srba iz Sarajeva. Romanijskim drumovima prolila se sva srpska nesreća.

Zima kao da je čekala na ove dane bolnih seoba naroda koji je branio i odbranio svoju zemlju u ratu, a i u miru je gubi. I mrtvi odlaze. Po drugi put se sahranjuju branioci Srpskog Sarajeva. Biće u romanijskoj zemlji, a ne tamo gdje će uskoro da gazi čizma krvnika.

Da nije dobrih ljudi svijet bi u „ad“ potonuo. Pokazuje to primjer onih na Hreši i u Mokrom, prvim stanicama gdje se odmaraju, na putu do odredišta, izbjegličke kolone. Tu se uvijek ne spoznaje težina nesreća, sve djeluje nestvarno, tu otupljuju oštrica bola, ljudi se nalaze u nekom poststresnom stanju, u stanju teškog bolesnika koga su bolovi minuli. Takva osjećanja dolaze poslije šoka doživljenog u trenutku kada se čovjek pozdravlja sa zavičajem, sa uspomenama, grobovima svojih predaka…

egzodus-sarajevskih-srba-1995-godine5

Suze ostale na kućnom pragu 

Otvorilo se nebo nad Romanijom i iz svoje utrobe sipa februarski snijeg na zmijolike kolone, koje teku u manastirskom miru. Iz kamiona pretovarenih tugom i sirotinjom proviruju ljudi stegnutog srca i odsutnog pogleda. Nema više snage za glasno tugovanje. I suze su isplakane, ostale na kućnom pragu.

Posrću na tvrdom asfaltnom drumu umorni konji iz ilijaških sela, kašlju traktorski motori, za legendarnim „fićom“ dva puta duža prikolica od one koju ovo vozilo u normalnim uslovima vuče.

-Oni što su imali para, odavno su na sigurnom. Priča nam Zoran iz Čekrčića, heroj sela što se naslanja na Ilijaš. Mi što nismo imali para, što nismo mogli raspojasanim kamiondžđijama platiti „devizne ture“, sada se lomatamo drumovima.

Majka Dobrila stigla na Sokolac iz Draževića kod Srednjeg. U kancelariji predsjednika Izvršnog odbora opštine, kazuje svoju tugu. Sin jedinac- Sveto je poginuo u borbi sa islamistima braneći Nišićku visoravan. Sa njima još trojica iz njegovog sela. Ističu posljednji trenuci, svaki čas se očekuje ulazak muslimanske milicije na taj prostor, a majka ne zna kuda da krene. Neće bez svog jedinca. Ostaviće sve – kuću, staju, ovce krave. Otvoriti vrata staje i otići, al neće bez mrtvog sina.

image-0-02-05-25be295b66a1f032d35a6eefb15f6aef7092b5b20dc15a3de3cc98ec0544d337-V

U Komesarijatu za izbjeglice i humanitarnu pomoć – Kancelariji Sokolac, mobilno stanje. Kroz suzno staklo prozora na kancelariji gledam prizor za istoriju. Kroz vijavicu promiču konji s ledenom grivom. Na kolima muškarac i žena umotani u vojničke šinjele. Pored njih breme sijena istrgnuto iz stoga u svom kotaru, a za kolima kaska pas. Nije htio da ostavi svoje gospodare. Sve drugo je ostalo tamo u podnožju Igmana.

-Kroz Prihvatni centar kod Sokoca svakodnevno prolaze mnogi ljudi. Uvijek je pun – 400 ljudi može da noći, a oni koji nemaju kud ostaju i duže. U Sokocu se spremaju i za nove talase izbjeglih. Za takve se sprema kolektivni smještaj u školama na Ravnoj Romaniji, u Knežini i Sokolovićima. Sokolac je već dobio novih 1.500 stanovnika, Rogatica 3.500, Višegrad 4.500, a Rudo dvije hiljade. Prihvatni centar u Rogatici je primio 670 izbjeglih. U višegradskoj opštini u 15 prihvatnih centara boravi 2.500 ljudi. Svaki dan novi dolaze. Međunarodne humanitarne organizacije pomažu, a najaktivniji je UNHCR. Da nije njih – ko zna kako bi se sve aktivnosti odvijale, govori nam u dahu Dragan Zoranović, a na vrata stiže nova delegacija međunarodnih humanitaraca. I dalje glavnom sokolačkom ulicom prolaze kolone tuge.

Novo groblje utonulo u sniježnu maglu. Martovski vjetar, kao nikad, udara u krstove. Niču svježe humke. Drugi put sahranjuju se srpski sinovi. Preko 300 grobova u kojima leži mladost Srpskog Sarajeva. Lede se majčine suze, jecaj se mješa sa sjeverom i udarom krampa i lopata. Sokočani su tu da pomognu, da ublaže tugu, pomažu oko sahrane.Na krstovima imena, a ispod njih brojevi, godine rođenja i pogibije. Najviše je onih rodjenih 1970. i neke.

received_10213922035389399

I u Opštinskoj organizaciji Crvenog krsta u Sokocu uvedena danonoćna dežura. Ovdje se mogu dobiti informacije o smještaju, upisati u evidenciju. I u magacinima se nađe uvijek ono što zatreba.

U hotelu „Romanija“ direktor Slavko Furdulović i njegovi saradnici svaki dan su suočeni sa teškom srpskom nesrećom. Nastoje pomoći, al često se i ne može mnogo. Milja, Branka, Milka, Mara, Nada i Saveta, slušaju tužne priče izbjeglih. Ne prođe ni jedan dan da ne zaplaču nad teškim sudbinama. Uz čašicu se i tuga privremeno pretvara u nešto malo vrijednije.

Šiba martovski vjetar izbjegličke kolone. Na groblju Mile, Aco, Boban, Dragan, Stevo i mnogo drugih dežuraju. Čekaju nove kovčege. Pršti romanijski kamenu noći. Mjesec šalje svjetlost na svježe humke. Kao da su se vjetrovi umoril. Zastanu da se oda pošta poginuloj mladosti, protjeranoj iz svojih grobalja. A vi, tamo što gazite po našoj djedovini, utišali se u suzama i nesreći naših majki! Glas umrlih penje se prema Puhovcu, brdu koje kao grandiozni spomenik dežura nad novim grobljem.

Primiču se i dalje crne sudbine Romanijom. I plećata planina se uvija od njihove težine.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s