Plato Romanije odavno je poznat kao veće stanište jestivih gljiva. Dugo vremena na našim prostorima ljudi se bave prikupljanjem ovih dragocjenih šumskih stanara. Vrganj, reduša, lisičarka, rujnica, bukovača i smrčak samo su neke od jestivih vrsta koje se mogu pronaći u šumama i livadama našeg kraja.
Za gljive je poznato da su prirodni antibiotik što govori da su veoma zdrave za ishranu, a svoje mjesto našle su i u mnogim svjetskim kuhinjama. Međutim, zbog velike potražnje zemalja Evrope za gljivom kojom je bogat plato Romanije, na našim podnevljima sve je zastupljeniji otkup i prodaja gljive u čemu je lokalno stanovništvo vidjelo dobar i siguran vid zarade.
Ako je mjeriti po cijenama gljive na evropskom tržištu onda se može reći da na Romaniji rastu najkvalitetnije vrste gljiva. Smrčak koji je česti stanar naših šuma jedna je od cjenjenijih gljiva i ima veoma visoku cijenu u zemljama Zapadne Evrope.
Po riječima Mladena Orašanina iz Žljebova koji se već duže vrijeme bavi otkupom bilja, ljekobilja i šumskih plodova, kilogram sušenog smrčka u ovoj sezoni iznosio je 200 konvertibilnih maraka.
Obzirom da je ove godine smrčak dobro rodio u svim krajevima naše zemlje, otkupna cijena nešto je niža nego prethodnih godina.
Nakon smrčka, kreće sezona lisičarke i proljetnjeg vrganja.
– Cijena sirovog prvoklasnog vrganja u prošloj sezoni plaćana je 40 konvertibilnih maraka, a njegova cijena zavisi od kvaliteta. U ovoj sezoni očekujemo nešto višu otkupnu cijenu lisičarke, jer je prošle godine u našim šumama bilo veoma malo,istakao je Orašanin.
Mladen, takođe otkupljuje i bilje i ljekobilje, za koje svake godine vlada velika zainteresovanost berača.
-Sezona je otvorena otkupom jaglaka i još uvijek je u toku. Za kilogram sirovog jaglaka u otkupu se plaća 4 konvertibilne marake. Sada slijedi sezona branja zove, ljubičice i sjemena čemerike – mrazovca, a na jesen otkupljujemo šipurak, plod gloga i kleku – bobu. Cijena kilograma sušene ljubičice u otkupu biće 50 KM, dodao je Orašanin.
Prema riječima onih koji već niz godina hode šumama Romanije u potrazi za ovim blagom prirode, branje gljiva nije lak posao. Potrebno je da dobro poznavajete teren, kao i da raspoznavajete gljive, jer postoji veliki broj otrovnih vrsta koje su skoro pa odlična kopija jestivim. Takođe, potrebno je imati dobru kondiciju, jer često moramo proći i više desetina kilometara šumskog terena, da bismo naišli na mjesto gdje pečurka uspjeva, a za sve to potrebno je i vrijeme, pa se desi da se u šumi provede i više od šest sati.
Gljivarenje je strast, ne samo hobi i dodatni izvor prihoda. To je ljubav prema prirodi i njenoj blagorodnosti, tvrde svi iskusniji berači gljiva dok isčekuju novu gljivarsku sezonu.
Znakovi pored puta 